Primjeceno je da mnogi oni koji se bave iskopavanjem faraonskih grobnica, ili ucestvuju u prenošenju njihovih ostataka, bivaju pogodeni razlicitim vrstama nedaca. Za ovu temu se vežu mnoge price tako da neki ljudi vjeruju da ta mrtva tijela nose sa sobom prokletstvo koje zadesi svakog onoga ko im se približi. Poslije dužeg proucavanja ove tajne, jedan njemacki pisac Filip Vandenberg u svojoj knjizi “Prokletstvo faraona” je rekao pitajuci se:
2. Da li je to neka vrsta otrovnih gasova koji isparavaju iz biljaka i drveca prilikom otvaranja grobnice?
4. Da li je prokletstvo samo koincidencija tako da osoba umre u isto vrijeme kada se otvara grobnica?
6. Da li su pljackaši grobnica i stranci koji su umrli u misterioznim uvjetima došli u dodir sa radioaktivnom zemljom ili otrovom iz biljaka?
Sa istim cudenjem i zbunjenošcu pita se Enis Mensur u svojoj knjizi “Prokletstvo faraona” te kaže: “Veliki broj naucnika vjeruje da ima nešto u unutrašnjosti piramida i faraonskih grobnica što utice na zdravlje covjeka, medutim šta je to? Niko to ne zna.”
Ova prica koja se zove “Faraonsko prokletstvo” je pocela 6. novembra 1922. kada je Hauard Karter poslao telegram lordu Karterfonu obavještavajucI ga o sljedecem: “Otkrio sam nešto velicanstveno u “Kraljevskoj dolini”! Postavio sam prekrivac na vrata i tunel kako bi mogao i ti doci i vidjeti to licno.”
Na dan otvaranja bile su prisutne 23 osobe koje je pozvao Karter da prisustvuju otvaranju, medutim odjednom se desilo nešto cudno! Trinaest ljudi koji su bili pozvani na svecanost su poceli umirati jedan poslije drugog i to pod misterioznim okolnostima. Lord Karter je dobio iznenadni napad groznice, te je poceo govoriti: “Vatra je u mom tijelu!!!” Buncao je dok ga je groznica tresla. Došao je i njegov sin iz Indije kako bi ga posjetio, ali je ubrzo umro u hotelu Kontinental u Kairu. Poslije njega umire Karterov pomocnik Vorte Mejs u toku iskopavanja u grobnicama.Njegova smrt je bila neka vrsta samozapaljenja.
Pricu ovog kovcega, koja sama po sebi izaziva cudenje, bilježe akti britanskog muzeja. Ovaj kovceg je kupio Daglas Mevari kako bi ga prenio u svoju kucu u Londonu. Svi oni koji su imali bilo kakve veze sa ovim kovcegom, zadesile su nekakve nedace tako da su ga se riješili poklonivši ga britanskom muzeju.
Prije operacije je oporucio jednom od svojih drugova koji se nalazio u Egiptu a zvao se Mr. Hobli da ako mu se nešto desi u toku operacije, da uruci taj kovceg njegovoj sestri koja je živjela u ulici Bejker u Londonu.
Svi oni koji su se bavili proucavanjem drevnih egipatskih tragova u Engleskoj su vodili strogog racuna o ovom kovcegu tako da su formirali komisiju koja je istraživala taj problem. Ova komisija je zadužila H.I. Mansela da fotografiše ovaj kovceg iz razlicitih perspektiva. Njegova kompanija je poslala svog izaslanika da uslika kovceg što je on i ucinio. Kada se vratio u ured, docekao ga je drugi zahtjev. Otišao je da ga izvrši i kada se vracao, doživio je saobracajnu nesrecu u kojoj je izgubio prste desne ruke tako da više nije mogao da slika. Kada je razvio film i izradio slike, otkrio je da se na kovcegu nalazi urezbarena slika djevojke ili djevojcice obucenu u vracarsku odoru, na licu joj se odražavao izraz ljutnje i zla.
Ima mnogo prica koje govore o katastrofama i nesrecama koje zadese sve one koji ucestvuju u iskopavanju i otkrivanju faraonskih ostataka, takva je i prica jednog Engleza koji se zove Pol Brejton koji se zatvorio u sobi kralja Hofo i tu proveo citavu noc. Ujutro kada je ustao obavijestio je prisutne kako je vidio duhove i da je vidio ogromnu dženazu, a on je bio mejit, a sve ono što je vidio i osjetio lici u potpunosti na stanje onoga koji uzima drogu koja izaziva halucinaciju, a izdisaji su ga gušili sve dok nije umro.
Iako se ono što nazivamo "faraonsko prokletstvo" pojavilo prije sedamdeset godina, u stvarnosti nalazimo da su naši prethodnici govorili o ovome kao što je Šihabuddin Ahmed Abdulvehab en-Nuvejrij preminuo 733. h.g. tj. prije sedamsto godina gdje spominje u svojoj knjizi "Nihajetul irbi fi fununi el-edebi" podatke vezane za izgradnju piramida i neke neobicnosti vezane za nju.
Price koje se navode vezane za piramide su mnogobrojne tako da njihova brojnost dostiže stepen (istinosti) tevatura, što je ucinilo neke da vjeruju da je prokletstvo nerazdvojivo od tih mrtvih mumija koje zadesi svakog onoga koji ucestvuje u traženju i iskopavanju tijela, ostataka ili faraonskog blaga, medutim ovo uvjerenje je pogrešno. Ovdje se namece jedno pitanje: Da li mrtvac ima sposobnost da utice na one koji su oko njega? Svakako da nema, jer mrtvac ne može niti korist pribaviti niti štetu nanijeti i u ovome su jednaka tijela faraona i tijela drugih ljudi.
"Reci: Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima, ali vas oni nece moci nevolje osloboditi niti je izmijeniti." (Prijevod znacenja - El-Isra', 56.)
Kakvo je onda objašnjenje onoga što se dešava onima koji pljackaju faraonske grobnice?
Ima sahira - da nas Allah sacuva od njih - koji stavljaju sihr u bakrene posude koje zatvaraju topljenim olovom kako bi na taj nacin sacuvali sihr od propadanja. Stari egipatski faraoni su bili najpoznatiji ljudi po sihru i najupuceniji u njegove tajne. A Allah je opisao njihov sihr sa Musa a.s., da je to velika vradžbina rijecima: "Bacite vi"- rece on. I kada oni baciše, oci ljudima zacaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše." (Prijevod znacenja - El-E'raf, 116.)
Kaže Uzvišeni: "O velikaši", - rece faraon - "ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene." (Prijevod znacenja - El-Kasas, 38.)
Faraoni su vjerovali u proživljenje i vjecnost duše smatrajuci da ce se proživjeti iz mrtvih te naci svoje bogatstvo i poslugu koju su ostavili, zato su naredivali sihribazima da upotrijebe sve vještine sihra prilikom balzamovanja te da cuvaju njihova tijela, grobnice i njihovo blago putem sihra koji može da se odupre vremenskim faktorima i da njegovo trajanje bude veoma dugo. Zato su sihirbazi uklesavali rijeci sihra na zidove grobnica, a vjerovatno je da su te drevne rezbarije koje se nalaze u grobnicama farona sadržavale u sebi formule sihra koje su tu uradene kako bi cuvale grobnicu ili blago. Isto tako su koristili cvrste metale na kojima su uklesavali vradžbine. Istraživaci su nalazili izmedu ostalog nakita i komade metala u obliku hamajlije koja je bila okacena za tijelo balzamovanog faraona u njegovom tabutu. Kada je otkrivena grobnica Tutankamona pronadeno je 143 primjerka skupocjenog nakita, ali ono što je zbunilo naucnike jeste jedan komad metala cudnog izgleda na kojem su bili ispisani faraonski simboli. Kada su potražili njihovo objašnjenje u "Knjizi mrtvih" našli su da je znacenje tih simbola sljedece: "Svaka ruka koja te dotakne ce biti odsjecena, svaki nos koji te pomiriše ce biti otkinut, svako oko koje te vidi ce se ugasiti, ustani u miru o ti velicanstveni." Ovim biva jasno da ono što se naziva "faraonsko prokletstvo" nije ništa drugo do li korištenje vradžbina za cuvanje ovih tijela i blaga putem korištenja veoma jakog sihra, i da taj džin koji je naslijedio taj posao od svojih djedova i oceva ne dozvoljava nikome da se približi tom podrucju a da mu se nešto loše ne desi. Svi oni opisi koje su upotrijebili lijecnici kako bi opisali stanja onih kojima se nešto desilo u toku otkrivanja faraonskih grobnica, kao što su nesvjestica, buncanje, ludilo, nisu ništa drugo do li jedno od stanja u koje covjek dode kada ga džin dotakne i svojim dodirom izbezumi.